Bakoč, Crnoje, Dinjo, Dumelja, Đeka, Gojak, Gorčilo, Maljota, Mrkonja, Mojaš, Šoro, Šujo, Zelen, Zrno, Arvanit, samo su neka od muških imena koja su zastupljena na prostoru Crne Gore. Nerijetko je bilo da se muškoj djeci daju imena Jablan, Golub, Labud, dok su danas znatno češća Vuk i Lav. Crnogorska tradicija sa sobom nosi vrlo interesantna i ženska imena, koja bi današnjoj mlađoj populaciji možda djelovala i smiješno. Tako su ženska djeca po rođenju dobijala ime Ćetna, Femija, Gara, Grozdana, Kokna, Kosara, Lutka, Solumija, Vidna. Nerijetko je bilo i da dijete dobije ime Grana ili Granica, te Jela, Jelika, Jelka, Borka.
Istoričari i sociolozi objašnjavaju da se trend davanja imena kroz istoriju mijenjao, te da je sa sobom nosio kulturna obilježja vremena u kojem je bitisao. Dok su djeci ranije davana tradicionalnija imena, koja su nerijetko nasleđivana od pradjeda, djeda, oca ili pak neke znamenite istorijske ličnosti, danas ona, kako objašnjavaju naši sagovornici, sa sobom nose dozu modernosti i univerzalnosti.
Istoričar prim. mr sci. dr Smajo Šabotić za „Dan” ukazuje da su se imena kroz istoriju mijenjala i da njihovo mijenjanje teče i dalje. On navodi da postoje klasična imena, koja zovemo srpskim, crnogorskim, albanskim, muslimanskim, pravoslavnim, a sve, kako navodi, zavisi od kulture ili subkulture u kojoj živimo.
– Vremenom se davanje imena mijenjalo u skladu sa stanovištem roditelja o modernosti tih imena. Tako se, recimo, rijetko može sresti ime Hajradin u islamu. Sve je više imena koja su internacionalna i koja srećemo i kod pravoslavaca, i kod katolika, i kod muslimana. Danas je u modi da se daju ta imena koja, da kažem, mogu „proći” i kod pravoslavnog i katoličkog i muslimanskog naroda – istakao je Šabotić.
On objašnjava da je davanje imena jedino od nacionalih i vjerskih obilježja.
– Tendencija davanja tih univerzalnih imena je simbol maskiranja ili stvaranja jednakih šansi u svim tim nacijama. Tih klasičnih starih imena sve više nestaje. Bude neki talas kada se ona opet vraćaju i imaju potrebu da ojačaju neki nacionalni identitet koji se osjeti ugroženim, ali je sve veća tendencija davanja univerzalnih imena – ocijenio je za „Dan” Šabotić.
Sociolog Srđan Vukadinović navodi da u Crnoj Gori postoje imena poput Žanpjer, Alen Delon, Vinetu, poslije kojih slijedi crnogorsko prezime, ocjenjujući da je to pokazatelj idolopoklonstva prema nekim slavnim ličnostima. On pojašnjava da se trend davanja imena može povezati sa kulturološkim, tradicijskim i sociološkim pojavama.
– Prije oko 10 godina vladao je trend davanja tradicionalnih imena koja su vezana za istoriju Crne Gore, kao što su Njegoš, Krcun, Gvozden. Kako je vrijeme odmicalo ka nekim tranzicionim, tehnološkim i drugim dobima nekako je zastupljenije idolopoklonstvo prema nekim slavnim, javnim ličnostima. To poprima i određena obilježja, pa se u Podgorici mogu naći imena djece koja se zovu Žanpjer, Tarzan, Vinetu, Alen Delon. To je određeno idolopoklonstvo prema onima koji su u šou biznisu, koji su pod svjetlima reflektora. Na drugoj strani, postoji određeno idolopoklonstvo prema roditeljima. Često sinovi daju imena po svom ocu ili djedu, a imamo i situacije kada ćerke daju imena po svojim očevima iako nose druga prezimena – izjavio je „Danu” Vukadinović.
Dug prema tradiciji, kako kaže Vukadinović, često je razlog zbog kojeg se roditelji odlučuju za neko ime, smatrajući da zbog toga duga moraju dati ime kojim se nastavlja taj put i loza.
Davanje takvih imena, kako smatra Vukadinović, može ugroziti neko od djetetovih socijalnih prava, pa i prava na život.
– Djetetu kasnije ostaje da se nosi sa tim imenom i da bude izloženo ili hvali ili podsmijehu ili uzdizanju do idolopoklonstva. Djeca koja imaju imena koja su specifična i neobična to nose sa ponosom, a ostali građani to prihvataju u duhu neke različitosti – navodi Vukadinović.
Imena koja sada više nijesu tako česta u Crnoj Gori su Blagoš, Blažija, Dojčilo, Gojislav, Jolje, Jovaš, Kićun, Mićun. Ranije su zastupljenija bila imena poput Milonja, Mojaš, Nikac, Pejčin, Petrašin, Predivoje, Prelja, Premo, Puniša, Pušelja.
Iako se danas ženskoj djeci najčešće daju imena Jelena, Milica, Sara, Aleksandra, ranije se mnogo češće mogla sresti Borka, Bosa, Buda, Budimirka Čeda, Dara, Darinka.A.T.
„Čuvari” od uroka
Srđan Vukadinović dodaje da neki roditelji imena daju i zbog određenih vjerovanja i sujeverja. Tako se, kako smatra, određena imena daju zbog sujevjerja kada je u porodici više djece istoga pola ili kako bi se sačuvala od uroka.
– Nije rijetka situacija da tri sina nose imena Vuk, Vučina i Vukota, ili Vukojica, Radojica i Milojica, ili u slučaju drugog kulturološkog koda Fahrudin, Mevludin i Sabahudin. To je nešto što pokazuje da roditelji kada daju imena svojoj djeci mogu robovati ne samo idolopoklonstvu, već i nekakvim mitomanijama, pričama koje su bile prenosene sa koljena na koljeno o tome da imena treba zaštiti od uroka – zaključuje Vukadinović.